Maloljetnici koji su potencijalne ili stvarne žrtve vršnjačkog nasilja su često fizički slabiji u odnosu na druge vršnjake.
Djeca i tinejdžeri koji trpe nasilje često pogrešno misle da je problem u njima i da imaju neku neprihvatljivu osobinu, što nije istina. Važno je da svi – roditelji, druga djeca i nastavnici to jasno kažu maloljetniku.
Djeca koja trpe nasilje često introvertna, plašljiva, izolovana od drugih vršnjaka, nesigurna, tiha i nemaju mnogo prijatelja. Zbog toga im se drugi vršnjaci izruguju, omalovažavaju, udaraju ih ili guraju, uzimaju im bez dozvole njihove stvari, poput knjiga, koje potom razbacuju ili uništavaju ili im otimaju novac i druge vrijednosti (mobiteli i slično).
Istraživanja pokazuju da se maloljetnici koji trpe bilo koji oblik nasilja, plaše ići u školu, imaju glavobolje, anksiozna su ili čak depresivna. To čini da često imaju loše mišljenje o samima sebi, nemaju kapaciteta da razvijaju samopoštovanje te su usamljena, a u najgorim slučajevima i suicidalna. Ovakva iskustva izazivaju u maloljetnicima koja doživljavaju nasilje učestali osjećaj straha, srama i nelagode, što je bitan uzrok njihove šutnje o tome.
Međutim, važno je da djeca žrtve međuvršnjačkog nasilja problem moraju prijaviti odmah kada se počnu pokazivati prvi znakovi, i to prvenstveno roditeljima i nadležnima u školi. Istovremeno, maloljetnici koji imaju takva negativna iskustva trebaju stručnu pomoć na razvoju svojih socijalnih vještina, samopoštovanja i vraćanja vjere u sebe i druge.
Ako ste roditelj djeteta ili tinejdžera koje trpi nasilje u školi i društvu, osnovno je da ga podržite riječima i djelima. Navedite ga da vam detaljno prepriča svoje probleme, ozbiljno ga saslušajte i istaknite kako cijenite njegovu/njenu hrabrost što je odlučilo da vam se povjeri. Time dijete osjeća da je u sigurnoj, prijateljskoj atmosferi što će učiniti da mu bude lakše da priča o nasilju koje trpi. Važno je da maloljetnik zna da ima sva prava na sigurnost i zaštitu, a obaveza je roditelja, škole i drugih državnih i društvenih institucija da to djeci pruže.
Također, bitno je da roditelj staloženo i mirno sasluša šta mu dijete govori, jer time pokazuje samouvjerenost i volju da pozitivno riješi njegov problem. Ako roditelj reaguje bijesno ili u ljutnji, to može još više uplašiti maloljetnika i natjerati ga da se još više povuče u sebe, ostavljajući problem neriješenim.
Stoga, kada roditelj sasluša svoje dijete, on mu ukazuje povjerenje, a to automatski rezultira i djetetovim povjerenjem prema roditelju što je od apsolutne važnosti. U ozračju povjerenja, maloljetnik će se prije osjetiti slobodnim da otvoreno ispriča detalje o nasilju koje je doživio.
Zanimljivo je da djeca samo u rijetkim slučajevima lažu da su zlostavljana i obično je jednostavno utvrditi da li je riječ o izmišljotini ili ne, naročito stoga što ukoliko to roditelj ne radi onda neće ni dijete. Prema tome, bitno je da se dijete osjeti voljenim, podržanim i poštovanim, jer se na taj način eliminišu emocije straha, nelagode, stida ili drugo, a i pokazujete mu da suosjećate sa njim.
Ako roditelj pruži ohrabrenje svom djetetu i objasni mu da ono nije krivo što je zlostavljano i pritom kaže šta može, kao roditelj, poduzeti da bi spriječilo daljnje nasilje, onda dijete lakše može da prevaziđe svoje iskustvo straha i nasilja koje je vršeno nad njim.
Nije dobro da roditelj reaguje prema zlostavljaču ili njegovim roditeljima bijesno ili u ljutnji, jer time ne pomaže svom djetetu kao ni cjelokupnoj situaciji da se pozitivno riješi. Isto tako je loše pobuđivati osvetoljubivost kod zlostavljanog djeteta, jer ni to ne vodi adekvatnom i dugoročnom rješenju situacije, a može imati i ozbiljne posljedice.
Nakon razgovora sa djetetom koje trpi vršnjačko nasilje, važno je da roditelj odmah obavijesti školu, nastavnike i ostalo osoblje te tražiti sastanak na kojem bi se ozbiljno razgovaralo o cjelokupnom problemu, ali kojem bi prisustvovali i roditelji djeteta koje čini nasilje.
Tako se utvrđuje ko je počinio nasilje i nad kime, gdje i na koji način, ali i zbog čega. Ovaj razgovor je važna mjera koju odrasli mogu preduzeti u prevenciji vršnjačkog nasilja i tako zaštititi svoju djecu, učiti ih da budu odgovorna prema sebi i drugima, u prijateljstvu i duhu saradnje.